Rođen 1968. godine u Vinkovcima. Devedesetih radio kao novinar u Globusu, Slobodnoj Dalmaciji, Danasu i Jutarnjem listu. Zbirku kratkih priča „Liga za opstanak“ objavio 2001. Nagrađen „Ivanom i Josipom Kozarcem“ za prvijenac te nagradom „Slavić“ DHK za najbolju prvu knjigu u 2001. godini. „Liga za opstanak“ uvrštena je među pet najboljih proznih knjiga 2001. godine u izboru Jutarnjeg lista. 2003. godine objavio drugu zbirku priča „Bitka za svakog čovjeka“, a 2004. napisao monodramu „Što to ljudi govore iliti buka“ koju izvodi glumac Slavko Brankov. 2006. godine objavio roman „Posljednji dani panka“, 2009. roman „Vjerojatno zauvijek“, a treći roman, naslovljen „Agenti kulture“, u ljeto 2013. Knjige su mu prevođene na engleski i češki. Trenutno živi i radi u Zagrebu.

Rođen je 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Uskoplju, a u Sarajevu je diplomirao na Strojarskom fakultetu te je po zanimanju strojarski inženjer. Prvo objavljeno djelo mu je zbirka priča Puževa kućica iz 1997. godine u izdanju Hrvatske uzdanice. Na natječaju malog izdavača Faust Vrančić 2000. zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama izdan mu je prvi roman pod naslovom Kad magle stanu. Drugi roman Živi i mrtvi izdan je 2002. godine. Za ovaj roman nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena prvi put. Za isti roman 2003. godine dobiva nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Zrinski. Za roman Tragom zmijske košuljice nagrađen je godišnjom stipendijom Ministarstva kulture RH, te nagradama Ivan Goran Kovačić i Kočićevo pero za 2007. godinu. Po nagrađivanom romanu Živi i mrtvi je snimljen istoimeni film za kojeg je Mlakić napisao scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli. Također je napisao scenarij za nagrađivani film Tu (2003.) redatelja Zrinka Ogreste, a prema njegovom romanu i scenariju snimljen je film Mrtve ribe plivaju na leđima redatelja Kristijana Milića. Za Branka Ištvančića napisao je scenarije prema romanima Čuvari mostova (Most na kraju svijeta) i Kad magle stanu. U Ištvančićevoj režiji snimljen je i kratki film prema Mlakićevoj priči Ponoćno sivo. Napisao je scenarij za film Imena višnje redatelja Branka Schmidta za koji je dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine. Romani su mu prevođeni na njemački i slovenski jezik.

Magdalena Vodopija sudjelovala u organizaciji i programima mnogih kulturnih i estradnih manifestacija u Puli i Istri, a 1990. godine utemeljila je (bivšu) knjižaru Castropola (zajedno s ocem Boškom Obradovićem i Zoranom Vodopijom), pet godina kasnije pulski Sajam knjige u Istri i potom Udrugu Sa(n)jam knjige u Istri koja organizira Sajam knjige u Istri i Festival dječje knjige Monte Librić, knjižnu nagradu Kiklop, festival Polis… Kao direktorici Sa(n)jam knjige u Istri dodijeljene su joj dvije značajne nagrade: Nagrada Grada Pule 2004. godine i nagrada Istriana, za najuspješniju osobu u Istri u oblasti kulture 2008. godine.

Rođen je 1973. godine u Tuzli. Dugogodišnji je novinar, urednik, kolumnist i suradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji te dugogodišnji prijatelj WHF-a za kojeg kaže kako ''ne boluje se od nekakvog nepotrebnog glamura'' i da mu je namjera ''da na nekoliko dana stvori ugodan mikrosvijet''. Objavio četiri romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince, Tajna Doline piramida, Treće poluvrijeme i Vršenje dužnosti. Pirke je ujedno i direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ).