Žiri za Kratku priču WHF No.9.
Kao i svake godine stručni žiri sastavljan od već afirmiranih ili neafirmiranih filmaša, književnika, glumaca, glazbenika, likovnih umjetnika....
Martina Mlinarević Sopta (Ljubuški / Široki Brijeg / BiH)
Martina Mlinarević-Sopta (29), rođena Ljubušanka, širokobriješka nevjesta, profesor engleskog jezika i književnosti, objavila dvije zbirke poezije i proze: Firentinske suze i Otok u prosincu, dobitnica par književnih nagrada, radila sve i svašta, od novina preko radija do robovanja u kapitalističkim firmama, no najpoznatija ipak kao kolumnistica portala Poskok, gdje je godinama pisala pod, sada već kultnim :D pseudonimom OldSkul. Kasnije prelazi na portal Index.hr, gdje piše i danas, svakodnevno sekirajući političke neistomišljenike i uživajući pritom.
Tvrtko Milović (Kiseljak / BiH)
Rođen u rujnu 1982. u Sarajevu, Tvrtko Milović tu je završio i tri razreda osnovne da bi se onda preselio u kiseljak. Tu završava sve do srednje. Fakultet političkih znanosti skončava u Zagrebu gdje se kao student počeo gurati da piše u nekim magazinima i zavičajnim listovima. Nakon povratka u Kiseljak, počinje novinarsku karijeru na lokalnoj televiziji Kiss, te pokreće i internet portal artinfo.ba. To sve zamjenjuje kratkim angažmanom na državnoj televiziji BHT, a onda tri godine na Televiziji Sarajevo. Cijelo to vrijeme, aktivno piše kolumne i članke za portal poskok.info. Na Poskoku do danas objavljuje stotinjak kolumni, od kojih su mnoge prenešene i na druge portale u BiH i Hrvatskoj.
Petar Miloš (Tomislavgrad / BiH)
Rođen (sasvim slučajno) „prid Ilindan na dva dana“ 1948. godine u selu Crljenice kraj Duvna. Jednom sam kao šestogodišnjak nakon mise jedini u kući upamtio ime proroka Ezekiela kojega je fratar spomenuo, pa su me proglasili „veleznanim“ djetetom. To materi nije bilo drago, jer se pričalo da „veleznanu dicu“ Bog uzima sebi. S obzirom da sam nedavno navršio 63 godine, pokazalo se da baš i nisam veleznan i da su materina strahovanja bila neutemeljena.
Slučajno sam se školovao. Završio sam peti razred u Mesihovini. Ćaći je bilo drago što nije bilo šestog razreda, jer je računao da mu mogu pomoći u seljačkom poslu. A ja čuo da u Rakitnu postoji čak osam razreda, pa velim ćaći kako bih rado nastavio školovanje.
- Nu, Pečata ti Issova, čovik ode u vojsku tri godine i nikad ga,a ono iđe u školu pet godina, pa mu malo. Kako je se dosad nisi izdobrovoljio, jebala te škola.
Na kraju sam završio u Rakitnu, pošto je mater kazala ćaći da se od mene ovakvog zamuzena nikad neće istesat dobar seljak, a škola mi išla od ruke. U daljem školovanju sam imao sreću što je rodijak Slavo odselio u Đakovo, pa poveli i mene na školovanje. Nakon završene gimnazije rodijak Ante odeselio u Slavoniju, a ja kod njega na fakultet. Pošto ćaća nije imao novaca, a država mi nije dala kredit, to sam za vrijeme studija svako ljeto provodiol u Njemačkoj gdje su mi rodijaci našli posla na čišćenju gradilišta.
Kada sam 1972. godine, kao prvi Crljeničanin, završio studij filozofije i njemačkog jezika, ćaća me cinično pita: Znaš li ti sada sve? A ja mu počnem filozofirati kako sada tek znam koliko ne znam.
- More bit da ti sada ne znaš više od mene, a ja još nemam ni razreda škole, kazao je ćaća.
Onda ti se zaposlim kao profesor u Jajcu, pa nakon četiri godine upadnem u novinarske vode kao dopisnik RTV Sarajevo. U ratu mijenjam bauštelu, ali ne i posao. Prvo sam radio kao dopisnik HTV-a iz Širokog, a onda kao kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Pa sam se oženio, pa dobio četvero djece, pa napisao dva Romana (Legende o Rodijaku Ćipi i Ratne legende), dvije drame (Lekvidacija, Rodijaci i Budala na određeno vrijeme) i još neke stvari. Nikada me nitko nije nagradio, a moja pokojna mater je našla razloga za to.
- Đava ga ne odnija, kako će te nagradit, kad se ti svakom rugaš. Ne znam ja čitat, ali čujem šta drugi pričaju. Piši, bolan, da je svak dobar. U srdite prosjakinje prazna torba.
Ova materina dijagnoza pokazala se ispravnom. Naime, kada sam se u jednom društvu požalio kako se od pisanja ne može živjeti, jedan hercegovački tajkun, kojega sam malo zakačio u par tekstova, kazao mi je: Ja ću ti dat milijun maraka, samo nemoj pisat.
Mislim da ga je pretjerao.
Petar Miloš, duvanjski književnik i novinar, rođen 18. srpnja 1948. godine u Crvenicama kraj Tomislavgrada. Školovao se u Seonici, Mesihovini, Đakovu i Sarajevu, gdje završava Filozofski fakultet nakon čega je nekoliko godina radio u prosvjeti. Nakon toga okušao se u novinarstvu kao dopisnik RTV Sarajevo, HTV-a, WDR-a i Glasa Amerike. Od 1993. godine piše kolumne u Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je “Legende o Rodijaku Ćipi”, “Ratne legende o Rodijaku Ćipi”, drame “Lekvidacija” i “Budala na određeno vrijeme”. Autor je više kratkih priča i putopisa objavljenih u raznim novinama i časopisima.
Slučajno sam se školovao. Završio sam peti razred u Mesihovini. Ćaći je bilo drago što nije bilo šestog razreda, jer je računao da mu mogu pomoći u seljačkom poslu. A ja čuo da u Rakitnu postoji čak osam razreda, pa velim ćaći kako bih rado nastavio školovanje.
- Nu, Pečata ti Issova, čovik ode u vojsku tri godine i nikad ga,a ono iđe u školu pet godina, pa mu malo. Kako je se dosad nisi izdobrovoljio, jebala te škola.
Na kraju sam završio u Rakitnu, pošto je mater kazala ćaći da se od mene ovakvog zamuzena nikad neće istesat dobar seljak, a škola mi išla od ruke. U daljem školovanju sam imao sreću što je rodijak Slavo odselio u Đakovo, pa poveli i mene na školovanje. Nakon završene gimnazije rodijak Ante odeselio u Slavoniju, a ja kod njega na fakultet. Pošto ćaća nije imao novaca, a država mi nije dala kredit, to sam za vrijeme studija svako ljeto provodiol u Njemačkoj gdje su mi rodijaci našli posla na čišćenju gradilišta.
Kada sam 1972. godine, kao prvi Crljeničanin, završio studij filozofije i njemačkog jezika, ćaća me cinično pita: Znaš li ti sada sve? A ja mu počnem filozofirati kako sada tek znam koliko ne znam.
- More bit da ti sada ne znaš više od mene, a ja još nemam ni razreda škole, kazao je ćaća.
Onda ti se zaposlim kao profesor u Jajcu, pa nakon četiri godine upadnem u novinarske vode kao dopisnik RTV Sarajevo. U ratu mijenjam bauštelu, ali ne i posao. Prvo sam radio kao dopisnik HTV-a iz Širokog, a onda kao kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Pa sam se oženio, pa dobio četvero djece, pa napisao dva Romana (Legende o Rodijaku Ćipi i Ratne legende), dvije drame (Lekvidacija, Rodijaci i Budala na određeno vrijeme) i još neke stvari. Nikada me nitko nije nagradio, a moja pokojna mater je našla razloga za to.
- Đava ga ne odnija, kako će te nagradit, kad se ti svakom rugaš. Ne znam ja čitat, ali čujem šta drugi pričaju. Piši, bolan, da je svak dobar. U srdite prosjakinje prazna torba.
Ova materina dijagnoza pokazala se ispravnom. Naime, kada sam se u jednom društvu požalio kako se od pisanja ne može živjeti, jedan hercegovački tajkun, kojega sam malo zakačio u par tekstova, kazao mi je: Ja ću ti dat milijun maraka, samo nemoj pisat.
Mislim da ga je pretjerao.
Petar Miloš, duvanjski književnik i novinar, rođen 18. srpnja 1948. godine u Crvenicama kraj Tomislavgrada. Školovao se u Seonici, Mesihovini, Đakovu i Sarajevu, gdje završava Filozofski fakultet nakon čega je nekoliko godina radio u prosvjeti. Nakon toga okušao se u novinarstvu kao dopisnik RTV Sarajevo, HTV-a, WDR-a i Glasa Amerike. Od 1993. godine piše kolumne u Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je “Legende o Rodijaku Ćipi”, “Ratne legende o Rodijaku Ćipi”, drame “Lekvidacija” i “Budala na određeno vrijeme”. Autor je više kratkih priča i putopisa objavljenih u raznim novinama i časopisima.
18.07.2011.
